U Zagrebu početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, 30-godišnja glumica Božidarka bezuspješno pokušava pronaći posao. Dok tijekom zime čeka da joj se pruži prilika za glumački angažman, Božidarka se prisjeća svog teškog djetinjstva ratnog siročeta, odlazi na zabave s prijateljima te zadubljena u misli ispija kave u kafićima i skromno se hrani. Njezina svakodnevica odvija se kroz niz susreta s prijateljima, s ljudima koji kao i ona pripadaju filmskom i kazališnom miljeu, kao i s onima koji tom miljeu gravitiraju. A onda jednog dana dospije na razgovor kod voditelja Teatra &td Vjerana Zuppe.

Debitantski scenaristički i redateljski kino-projekt Tomislava Radića (Timon, Što je Iva snimila 21. listopada 2003., Tri priče o nespavanju, Kotlovina) impresivna je egzistencijalna socijalna drama za glavnu ulogu u kojoj je Božidarka Frajt 1972. godine ovjenčana Zlatnom arenom. Izrazito modernističko ostvarenje realizirano je po uzoru na stil ´direct cinema´, koji je autor prethodno početkom 70-ih kao mladi dokumentarist na Televiziji Zagreb preferirao u radu na TV dokumentarcima, uz utjecaje ´njujorške škole´ i predvodnika američke nezavisne scene Johna Cassavetesa te Jeana-Luca Godarda i francuskog novog vala. Djelo u kojem Božidarka Frajt praktički glumi samu sebe nije uvršteno u službenu konkurenciju Filmskog festivala u Puli, prema nekim pogrešnim tumačenjima zbog nepoćudnog prikazivanja tadašnje socijalističke stvarnosti (u vrijeme kad su u Puli prikazivani naglašeno subverzivni filmovi Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva i čitavog crnog talasa), iz razloga što je jugoslavenska produkcija tih godina bila vrlo bogata, pa svi filmovi nisu automatizmom uvrštavani u službenu konkurenciju. Prvi hrvatski igrani film realiziran dokumentarističkom metodom ´direct cinema´ i uz vrlo skroman proračun ostvarenje je dugih kadrova, sugestivnog intimizma i atmosferičnosti, nezamjetnih redateljskih intervencija te dosljednog nizanja epizoda ´kriški života´ (´slice of life´) kroz koje se profiliraju lik i karakter protagonistice. Nju iznimno realistično i uvjerljivo tumači Božidarka Frajt, a dojam životnosti i uvjerljivosti pojačan je također realističnim interpretacijama sporedne glumačke postave u kojoj mnogi glumci tumače sami sebe te ih zatječemo u nenametljivo predočenim realističnim situacijama i kontekstima. Film u vrijeme premijere vrlo pozitivno dočekan od kritike istodobno je i intrigantna slika dijela onodobnog zagrebačkog kulturnog miljea.