Godine 2008. nagrađena na festivalu u Veneciji ova izvrsna animirana pustolovna fantazija još je jedno prepoznatljivo ostvarenje glasovitog japanskog majstora animacije Hayaoa Miyazakija (Princeza Mononoke i Avanture male Chihiro).

Petogodišnji dječak Sôsuke (glas Hirokija Doija) sin je bijele udovice Rise (glas Tomoko Yamaguchi), supruge pomorca Kôichija (glas Kazushigea Nagashime) i biologinje mora koja u kući na visokoj stijeni sina podiže dijelom i uz pomoć temperamentnih no mahom nepokretnih starica iz obližnjeg staračkog doma. Sôsuke ima razumijevanja prema tjelesno hendikepiranim osobama, pa se ne iznenadi kad jednog dana u svoju kanticu uhvati neobičnu ribicu. Tjelesno različita od drugih morskih bića, ribica imena Brunhilde koju Sosuke nazove Ponyo (glas Yurije Nare) zapravo je kći vladara mora Fujimotoa (glas Jôjia Tokoroa) koja razumije ljudski jezik, štoviše zna i sama govoriti. Nakon što Sôsuke shvati da zbog njezine posebnosti Ponyo mora zaštititi od svojih prijateljica iz vrtića, ljutiti Fujimoto će kći odlučiti vratiti u more, te u svom bijesu pokrenuti divovske valove i tsunamije. Istodobno, Ponyo će kušanjem Sôsukeove krvi s njegove ranice steći sposobnost da postane prava djevojčica...

I u ovom su filmu prisutne sve Miyazakijeve ključne tematske i motivske preokupacije, od ekologije i zagovora nužne ekološke osviještenosti kontrapunktirane s krhkošću ljudskog bića i njegova zemaljskog okruženja, preko ljubavi i isticanja njezine snage, koja doslovno može mijenjati svjetove, potom zagovora tolerancije, mira i razumijevanja do naglašenog feminizma u skladu s kojim se ženska smirenost, senzibilnost, racionalnost i intuicija suprotstavljaju muškom temperamentu, impulzivnosti i iracionalnosti, te dakako apostrofiranja djetinjstva i djece čije su duše prema autorovu mišljenju "nositelji povijesnog sjećanja prethodnih generacija".

Miyazakijeve filmove napučuju snažni ženski likovi, što je u suprotnosti s dominantno patrijarhalnom japanskom tradicijom i kulturom. Što se tiče djece, Miyazaki ih kao protagoniste preferira i kao nositelje iskonske dobrote i neiskvarenosti, ali i kao likove čija su očišta formirana roditeljskom zaštitom i nesvjesnošću stvarnih problema koji ih okružuju.